Roman „
Ostrvo“ mađarskog klasika
Šandora Maraija (1900–1989) nastao je 1934. godine, u doba kada se evropska književnost udaljavala od klasičnih naracija i sve snažnije uranjala u analizu unutrašnjih lomova modernog čoveka. Iako u trenutku objavljivanja delo nije naišlo na širu recepciju, kasnije će se jasno videti da ono dubinski razotkriva duh dvadesetog veka: osećanje usamljenosti, dezorijentisanost pojedinca pred sopstvenom egzistencijom i nemogućnost da se pronađe stabilan identitet u svetu koji ubrzano menja pravila.
Junak romana Viktor Henrik Aškenazi nosi sva obeležja modernog antiheroja – čoveka koji je po spoljašnjim merilima postigao onoliko koliko se očekuje, ali koji u sebi nosi prazninu koju ne ume da objasni. Profesor je orijentalnih jezika u Parizu i živi naizgled mirnim građanskim životom, u braku sa Anom, sa kojom ima ćerku, i od koje se nije eksplicitno udaljio, ali se nikada nije ni sasvim s njom povezao.
Njegov uredni život počinje da se raspada u trenutku kada upozna rusku balerinu sa kojom započinje strastvenu vezu. U očima prijatelja i kolega, to je trenutak njegovog moralnog i društvenog pada, ali za Aškenazija posredi je pokušaj da pronađe odgovor na pitanje identiteta koje ga muči celog života. Kada ga prijatelji nagovore da otputuje na more i odmori se, protagonista prihvata, ali tokom boravka u Dubrovniku doživljava najdublji unutrašnji lom. Svet koji ga okružuje počinje da deluje nestvarno, iskrivljeno, kao odraz u vodi koji se ne može uhvatiti. Toplotni talas koji pritiska letovalište bliži se simboličkoj gustini njegovog ličnog haosa. Upravo u takvoj atmosferi susreće misterioznu strankinju i taj susret postaje okidač za njegovu potpunu psihološku destabilizaciju.
Marai koristi Aškenazijev unutrašnji monolog kao glavno narativno sredstvo. Spoljašnji događaji samo su senke koje osvetljavaju stanje svesti junaka. Njegova racionalnost, kojom se kao intelektualac i profesor ponosio, raspada se pod pritiskom neizgovorenih strahova, neispunjenih očekivanja i neartikulisane žudnje.
Od svih tema koje roman ispituje na vrlo duboke načine, to je najviše slučaj u vezi sa odnosom između erosa i duhovnosti, između telesnog iskustva i potrage za smislom. Aškenazi stalno preispituje šta je istinska sreća, zašto je toliko kratkotrajna i kako je moguće da život ispunjen dužnostima, radom, strahovima i ljubavnim uzbuđenjima ipak ostavlja čoveka praznim. U skladu sa naslovom, glavni junak postaje
ostrvo – izolovana, zapečaćena jedinka koja ostaje bez prozora ka drugima. U pitanju je roman o čoveku koji nikada ne uspeva da uhvati sebe.
„Ostrvo“ nije priča o braku, niti o ljubavnici, niti o putovanju. Ovo je priča o unutrašnjem raspadu. Aškenazi je primer intelektualca koji ne poseduje emocionalne instrumente da shvati sopstvena osećanja, pa zato luta svetom i sopstvenom svešću bezmalo kao slepac koji traži svetlo. Stoga su posebno slojevite njegove meditacije o identitetu, samoći, erotskoj fascinaciji, duhovnoj praznini i granici između razuma i ludila.
„Ostrvo“ je izuzetno intelektualno delo koje ne nudi odgovore već otvara prostor za brojna suštinska pitanja: ko smo, šta tražimo, čega se plašimo i koliko malo znamo o sebi. Marai ne gradi priču zbog zabave, već radi suočavanja – a Aškenazijeva priča ostaje otvorena rana koja ne zaceljuje ni kada se zatvori poslednja stranica.
Autor: Domagoj Petrović