Hajde da vas natjeram da uzmete „
Dorćolski rekvijem“ preko reda, kao što sam i sama, jer je žalosno da čeka red na polici...
Stojiljković je takav majstor svog zanata da čitajući uživate u sirovom izrazu, sjajnim dosjetkama junaka, ali i toj posebnoj dozi humora. Autor perfidno hirurški siječe i na svjetlost dana iznosi naš mentalitet, način života, ali isto tako i svu gadost posrnulog društva. Ko bude čitao, razumjeće o čemu govorim!
Knjiga obiluje informacijama i već očekivanom dozom humora glavnog junaka, koji se kao i većina ljudi kod nas nalazi na granici pristojnosti i života. Tačnije i ispravnije, nalazi se na raskrsnici – otići ili ostati, biti pošten ili skliznuti na drugu stranu, biti prihvatljivo zdrav ili utopiti svijet i jetru u hektolitrima alkohola.
Opet do izražaja dolazi svestranost autora preko muzike, istorije, mitologije, ali i psihologije gdje uživate u redovima ovog dela. Ponovo su tu ona dva plamteće crvena oka, dobro skrojen crni engleski kaput i miris „onostranog“...
Sada će pomoćnik biti privatni detektiv Saša Malavrazić, kao propali „alkos“, ali još uvijek masa koja se može zadovoljavajuće oblikovati! Srbija je posebna zemlja, nova a stara, bogata a opet tako siromašna, prelijepa ali poružnjena od ljudi. Ovdje se bitke vode sa „mekim mjestima“, vilama i bogovima, ali najviše sa nemanima u nama samima, koje se najteže otkrivaju a teško pobjeđuju. Opet su tu okus tajni, podgrijan i začinjen trilerskim sekvencama zbog kojih gutate stranice ovog romana.
Ovdje već znate ko je Nemanja, ali vas iznenađuje njegov očinski stav prema našim junacima, kao i učiteljska nota pripovjedanja... Možda bi poželjeli više „onostranih pikanterija“, ali i ovako ih ima dovoljno kako bi u vama rasplamsale maštu i želju za čitanjem. Mene raduje što autor daje poslasticu na kraju knjige u obliku jedne crne stranice (vi otkrijte šta na njoj piše!) i što se ova knjiga zavodi kao nastavak „
Serafima“. Mislim da Stojiljković neće tu stati i da Nemanja Lukić nije u potpunosti iscrpljena tema.
Uživaćete u nastavku
hronike Nemanje Lukića, a od mene zaista preporuka!
Autor: Jelena Bovan-Kukić
Izvor:
Delfi Kutak