Raspravljati o tome šta je a šta nije distopija u književnosti pomalo je nezahvalno ovih dana, kada se i ono što nam se dešava pred očima može okarakterisati kao nešto što deluje nezamislivo. Ipak, baš u takvim trenucima treba se prisetiti nekih klasika i lekcija koje su nažalost i dalje važne, ali i staviti u fokus nove favorite koji se na njih nadovezuju. „
Biblioteka cenzora knjiga“ nagrađivane kuvajtske autorke
Butejne el Ise spada u ovu drugu kategoriju, a odnedavno je dostupna i na srpskom jeziku, u izdanju Lagune.
Za početak, da naglasim, iako deluje da naslov otkriva previše i da prva rečenica romana nagoveštava njegovo odvijanje, puno se iznenađenja krije između korica. Neke linije radnje su apsolutno očigledne i očekivane i dolaze iz brojnih referenci koje autorka pravi, pre svega na „
1984“, „
Farenhajt 451“, „
Alisu u Zemlji čuda“ i „
Paklenu pomorandžu“.
Uprkos tome, razmišljanje glavnog, neimenovanog cenzora knjiga, pa i odluke koje donosi usput osmišljene su tako da nama čitaocima deluje kao da smo i sami učestvovali u njima. A uloga čitaoca, kao posebne vrste ljudi, vrlo je bitna u svetu u kom obitava cenzor knjiga, u kome je mašta nešto najopasnije što može nekoga da strefi.
To je svet u kome se preneseno značenje i metafore zabranjuju, mašta leči u posebnim centrima, a ljudima govori da gledaju samo površinski sloj jezika, jer šta će im više od toga. Iz toga kako likovi o nekim stvarima, koje su za nas svakodnevica, govore kao o „ostavštini starih vremena“ zaključujemo da se radnja dešava u neimenovanoj budućnosti, pritom u onoj koja nije zavisna od tehnologije. Ljudi su zatupljeni svakodnevicom i nemaju razloga da razmišljaju o nekim višim konceptima, knjige se odvajaju i potom jednom godišnje ritualno spaljuju uz veselu ceremoniju.
Naravno, kao i u svakoj distopiji, i u romanu „Biblioteka cenzora knjiga“ postoje nekonformistički nastrojeni pojedinci, umreženi pod simboličnim nazivom „kanceri“. A glavni lik naći će se između svoje nove uloge i obaveze prema državi, ćerke koja postavlja pregršt nedozvoljenih pitanja jer žudi da postane čitalac i interreaguje sa svim tim starim i zabranjenim pričama.
Ovo je donekle već viđeno u gorepomenutim knjigama na koju ova aludira, ali ta metatekstualnost ovde ima višu svrhu i to se naročito vidi na kraju. Autorka želi da nas natera da se zapitamo kada smo poslednji put maštali, kada smo uzeli neki klasik u ruke i pokušali da odgonetnemo sve one pouke koje se kriju u njemu…
Pouke koje nosi ova knjiga biće jasne i onima koji nisu čitali dela koja su inspirisala ovo, i u tome i leži univerzalnost ove priče, pogodne za sve uzraste. To je upozorenje koje se lako čita a teško zaboravlja, naročito ako ste ljubitelj knjiga i ako se ježite na pomen reči „cenzura“. Svaka sličnost romana „Biblioteka cenzora knjiga“ sa našim trenutnim svetom je slučajna. Ili možda ipak nije?
Autor: Filip Milosavljević
Izvor:
citymagazine.danas.rs