Sve priče emigranata imaju isti početak, ideju da se napusti domovina u kojoj više ne može da se pronađe način za dostojanstven život. I nastavak koji sledi uglavnom je isti, mukotrpne godine prilagođavanja i uklapanja u drugačiji način života i razmišljanja o svemu što znamo. Samo je epilog za odabrane, retke pojedince krunisan uspehom i materijalnim blagostanjem zbog kojih i odlazimo sa idejom da se ne vraćamo. A onda se vraćamo svakog dana i svakog minuta u život za koji sve više verujemo da nam je nasilno otet...
Kako od ovog gotovo šablonskog scenarija napraviti originalnu i potpuno istinitu priču koja deluje kao fikcija, pokazala je izuzetnim književnim darom
Vesna Stanišić. Sa svojom malom tročlanom porodicom napustila je Srbiju pod dramatičnim okolnostima regrutacije mlađih muškaraca za građanski rat u Hrvatskoj. Rešena da njen muž neće ratovati, pokazala je izuzetnu odlučnost i hrabrost i otisnula se u potpunu neizvesnost. Kao i mnogi drugi, na tom putu sudarila se sa egoizmom i odsustvom empatije svojih zemljaka koji su se već „snašli“ i taj komadić splava ne žele da dele ni sa kim. Tako mlada porodica koja očekuje još jednog člana dospeva u logor za izbeglice u Švedskoj gde počinje njihova višegodišnja golgota.
U sabirnom centru živih ali izgubljenih duša prvo pravilo je da su svi jednaki, bez obzira na veru, naciju, poreklo i obrazovanje. Autorkina blistava mladost odlikašice i izvrsnog studenta ne znači baš ništa u redu za sledovanja polovne garderobe i obroke koji su na granici dostojanstva. I uvek se kao ravnatelj tih redova nađe neko neiživljenih i sadističkih potreba da vlada i bude merilac neke samo njemu poznate pravde. I uvek usta nevoljnika moraju da ćute pred jačim koji će odrediti izbegličku sudbinu i rešavanje molbe za azil. Vesna Stanišić ispovednim, ali stilski besprekornim, cizeliranim tonom govori o svojim unutrašnjim previranjima i podnošenju svakodnevnih iskušenja koja nisu imala alternativu s obzirom da je suprug i otac porodice u svojoj zemlji obeležen kao dezerter. U surovim uslovima skandinavske klime i prinudnih kolektivnih smeštaja porodica uspeva da preživi i konačno pronađe mesto pod hladnim suncem.
Iako je od početka nesrećnih devedesetih na našim prostorima ovakvih i sličnih priča bilo bezbroj, knjiga „
Ukus sunca“ jedinstvena je pre svega po svojim umetničkim kvalitetima što duguje svakako činjenici da je autorka talentovani i uspešni dramaturg (izvinićemo se onima koji smatraju da ovde treba da stoji korektno ali rogobatno „dramaturškinja“). Tako je vodeći priču iz faze u fazu izbeglištva postigla izuzetnu dinamiku pripovedanja i napetost uprkos činjenici da je epilog poznat.
Izbegavajući previše unutrašnjih monologa i koncentrisana na sled događaja, uspela je da eliminiše patetiku ali i da dočara istinsku dramu ljudi bez tla pod nogama koji nemaju gde da se vrate dok žive u neizvesnosti da li će ih nova zemlja primiti. Pri tome je porodica mlada, deca se tek rađaju i treba im obezbediti pristojne uslove za odrastanje i školovanje.
Istinsko saosećanje čitaoca prerasta u zahvalnost na mestu gde autorka kaže da je sigurna u to da ništa manje teško nije bio ni onima koji su ostali. I mi smo stajali u nekim redovima i postajali i ostajali građani drugog reda u sopstvenoj zemlji dok smo radili i /ili odgajali decu, nadajući se da će sve brzo proći i biti jednog jutra kao da smo samo ružno sanjali. Činjenica da košmar nije okončan ni posle trideset godina navodi čitaoca na preispitivanje sopstvenih odluka, ali i bolan zaključak da je pitanje emigracije tamni vilajet, jer nema nikog ko se nije pokajao, odlazeći ili opstajući u oba slučaja tamo gde ga ne žele.
Izvrsni roman „Ukus sunca“ navodi čitaoca i na bolno pitanje kako smo dozvolili da budemo izbeglice i u sopstvenoj zemlji, kada smo postali pasivni posmatrači propuštenih prilika i dobrovoljni zatočenici tuđih egoizama i destruktivnosti. Jer, ako se druga zemlja na nehumane načine bori protiv preteranog priliva migranata, naročito u sadašnjem veku, kakvo opravdanje može imati zemlja koja od svog naroda pravi emigrante?
Protagonisti ove priče pronašli su svoje mesto u tuđini i satisfakciju za sve preživljeno, postali su ugledni građani sa prihodima koji dolikuju obrazovanju i sposobnostima. Ono što im niko nije mogao nadoknaditi jesu odvojenost od najbližih i poznatog, odrastanje dece bez baka i deka, rodbine i prijatelja iz mladosti. U tom procepu žive danas mnogi preispitijući svoje postupke, često i žaleći sve nas koji nismo odrešili vez i otisnuli se u drugu neizvesnost. Osećala sam ogromnu zahvalnost prema autorki (sa kojom sam i generacijski i kolegijalno bliska) za rečenicu da smo svi podjednako loše prošli. Bez krivice krivi, tuđi na svome i uzurpatori na tuđem, nemoćni da savladamo one koji su nam iskrojili sudbinu i oduzeli decenije života.
Autor: Aleksandra Đuričić
Izvor: Danas