Roman „
Mesta prelaska“ prvi je deo serijala britanske autorke
Eli Grifits (1963) o forenzičkoj arheološkinji Rut Galovej. Ona je žena u kasnim tridesetim godinama, koja živi povučeno u kolibi na ivici slanih močvara Norfolka, u kraju gde se more i kopno sudaraju, a granice između njih su nejasne i promenljive. Njeno svakodnevno iskopavanje drevnih kostiju i predmeta prekinuto je kad policija otkrije skelet deteta na pustom priobalju. Glavni inspektor Nelson poziva je da pomogne u datiranju kostiju, verujući da je reč o ostacima Lusi Dauni, devojčice koja je nestala deset godina ranije. Pitanje njenog nestanka nikada nije rešeno, pa je inspektor poverovao da će njenim pronalaskom prestati da dobija anonimna pisma puna referenci na ritualne žrtve,
Šekspira i Bibliju.
Rutino stručno mišljenje otkriva da kosti pripadaju detetu iz gvozdenog doba, ali to ne umanjuje opsesiju inspektora Nelsona nerešenim slučajem. Kada još jedna devojčica nestane, Nelson dobija novo pismo, identično onima koja su stizala pre deset godina. Da li je posredi isti ubica koji se vratio ili imitator inspirisan drevnim ritualima? I kakvu ulogu u svemu ima zagonetno nalazište na samoj granici mora i kopna, blizu Rutinog doma?
Rut Galovej je daleko od stereotipa heroja kriminalističkih romana. Ona je inteligentna ali introvertna, nezavisna ali svesna svojih nesavršenosti – žena koja svesno bira samoću, zadovoljavajući se društvom mačaka i arheološkim iskopavanjima. Njen lik je realan, kompleksan i pun kontradikcija: iako povremeno preispituje svoje životne izbore, ne odriče ih se, niti zbog njih žali. Njena borba sa sopstvenom nesigurnošću i društvenim normama čini je pristupačnom i životnom.
Inspektor Nelson je takođe višeslojan lik: grub, direktan i opsesivan kada je reč o nerešenim slučajevima, ali i porodičan čovek, odan supruzi i dvema ćerkama. Odnos između njega i Rut temelji se na uzajamnom poštovanju i profesionalnoj saradnji, iako su njihovi svetovi u potpunosti različiti.
Jedan od najjačih aspekata romana jeste pejzaž Norfolka – prostrane, vetrovite slane močvare koja je istovremeno divlja, opasna i fascinantna. Ovaj pejzaž nije samo kulisa, već ravnopravan učesnik radnje: promene plime i oseke, magla, kiša i opasne peščane klopke odražavaju unutrašnje nemire likova i stvaraju osećaj stalne nesigurnosti. „Mesta prelaska“ postaje metafora za sve prelazne zone koje roman istražuje: između kopna i mora, prošlosti i sadašnjosti, života i smrti, zločina i iskupljenja.
Pored arheologije i kriminalistike, roman se bavi temama duhovnosti, žrtvovanja i ljudske potrebe da ostanemo zapamćeni. Preplitanje ritualnih žrtava iz gvozdenog doba sa modernim zločinom stvara jezivu paralelu između prošlosti i sadašnjosti.
Stil pisanja je pitak, atmosferičan i prožet ironijom. Priča se uglavnom prati iz Rutinog ugla, što dodatno pojačava osećaj klaustrofobije i izolacije. Narativ je u sadašnjem vremenu, što nekima može zasmetati, ali doprinosi neposrednosti radnje. Otkrivanje zločinca je uzbudljivo i napeto, sa klasičnom završnom konfrontacijom u opasnom okruženju močvara.
Roman uspeva da prikaže bol roditelja nestale dece sa ozbiljnošću i empatijom, bez patetike ili trivijalizacije tragedije. Uprkos teškoj temi, Eli Grifits savršeno balansira između napetosti i humane obrade likova, čineći priču emocionalno uverljivom.
Autor: Domagoj Petrović